Za početak, trebalo bi da se "pohvalim" time da sam svoj blog zapustila. Davno... A zajedno sa blogom, jednu sebi veoma važnu stvar u životu, pisanje. Iako sam višestrana osoba kada je u pitanju umetnost, i bar jedna uvek ostaje prisutna u svakom mom danu, pisanje je jedina za koju sam svesna koliko mi pomaže u teškim momentima. Ali, ne, ne u momentima kada sam u ljubavnim problemima, do guše prekrivena teretom učenja koji mi nabija škola, već u onim momentima kada želim, makar u najmanjoj javnosti, da iskažem svoje negodovanje prema strmoglavom putu na koji je čitav ovaj svet pošao.
Sve ovo vreme svaljivala sam krivicu za to napuštanje na školu, vannastavne obaveze, kao i obaveze prema prijateljima, pa i samoj sebi. Kada bi me ljudi koji znaju za tu strast koju osećam prema književnosti, uopšte, upitali: "A šta bi s' pisanjem?", odgovor je bio uvek isti: "Pa... znaš kako to ide - škola, silne obaveze... Kad dođe raspust, nastaviću." Jednoličan i apsolutno neprihvatljiv kada je u pitanju neko ko bi jednoga dana želeo da možda bude poput sestara Bronte, Dž. Ostin, ili mnogih drugih poznatih novelistkinja!
A onda je došao zimski raspust. Nismo ni primetili, već je i prošao. Doduše, kao što je opšte poznato, on je, može se tako reći, trajao čak i nešto duže od uobičajenog (okrivimo ovaj štrajk koji se vuče u nedogled za to). Ja nisam ni jedno, jedino slovo napisala. Sve do danas. Dok nisam napisala ovo "z" koje vidite na početku teksta.
Ali, eto, na kraju, oni najdraži, oni prijatelji koji su uspeli da očiste prašinu sa te inspiracije koja je do današnjeg dana čekala, sklupčana u nekom kutku mog uma, nagovoriše me da prekinem sa izvlačenjem i negujem svoj talenat. A vreme koje ću posvetiti pisanju će pokazati koliko je toga nestalo, koliko novog se pojavilo, i kolika je zapravo volja i potreba jednog pisca da ispuni život pisanjem, pisanjem, pisanjem...