My own, crazy world...

Music is what feelings sound like...
2011/03/12,15:06

    Nedavno me je jedna osoba kritikovala zbog mog muzičkog ukusa, što mi je od samog početka bilo potpuno nerazumljivo jer je, je li, to moj ukus, samim tim i samo moja stvar. Ali, ono što me je, prosto, zadivilo jeste to što se dotična osoba nije uzbudila oko toga da li slušam domaću ili stranu muziku, rock ili pop, ne baš sasvim ili veoma kvalitetnu muziku... Ono što je njoj bilo neshvatljivo jeste činjenica da u svojoj playlist-i imam toliko raznovrsne muzike. I da svaku od tih vrsta volim podjednako. I tako dotični ljudi imaju jedno mišljenje o meni koje mi nikako ne prija - da se pretvaram.

   Zapravo, ja se jednostavno ne ograničavam. Oni koji me poznaju znaju da mi muzika mnogo znači. Volim da je slušam, volim da je stvaram, čak i analiziram. Ukoliko mi nešto prija, znam da objasnim zbog čega je tako, kao i u suprotnom. Ako mi se nešto ne sviđa, uglavnom znam da tačno iskažem šta mi se kod određene pesme, ili žanra uopšte, ne dopada. A onda, tu su oni koji imaju svoje stavove, i makar bili u potpunosti neosnovani, držaće se njih i rećiće nekome koga možda ni ne poznaju dovoljno dobro, nešto poput: "Ti slušaš ono što sluša neko sa kim se u tom periodu najviše družiš."

  Priznajem, moji prijatelji su jedna od najčudnijih sorti ljudi, i svi pripadaju različitim umetničkim granama, pa je, uglavnom, isto i sa muzičkim ukusima. I mislim da imam sreće što se toga tiče, jer, takođe, priznajem da oni jesu dosta uticali na moj ukus. Priznajem da su mi oni, koji su najdraži mome srcu, ukazali na dobre strane nekih žanrova za koje sam mislila da me ne zanimaju, i uspeli da promene moja viđenja istih. Na kraju, sve od toga sam zavolela, ali to je valjda i ključna reč kad se radi o muzici - voleti.

 

   Uz nju i uživati, usrećiti sebe i druge. Ali nipošto voditi život po njoj! Muzika služi da nas podigne kada nam je to potrebno, da nam da neki povod za zabavu. Ona može da nam bude prijatelj... Ali ne neki zahtevan prijatelj. Ona ne traži da se neko bori za nju. Sama sadrži magiju, i njome će privući slušaoce. Na neke deluje, na neke, pak, ne. Ali ne želi da je ljudi na silu slušaju, i zato ljudi to i ne rade. Ne vidim ni zašto bi to radili, jer ako te prijatelji vole zbog vrste muzike koju praktikuješ svakodnevno... Pa, to prosto ne stoji u slici jednog pravog prijatelja.

    Zato je moj odgovor na one reči bio jednostavan: "Muzika je ono kako se čuju moja osećanja. Slušam raznovrsnu muziku zato što se u svakom minutu mogu različito osećati. Ponekada, kada sam besna, treba mi nešto besno. Ako sam zaljubljena, treba mi nešto ljubavno. Ako sam tužna - nešto tužno, itd. Ne mogu se ograničiti na jednu vrstu jer se ne osećam uvek jednako." I uspelo je. Zapušila sam usta dotičnoj osobi. :)

 

Comeback...
2011/03/10,13:40

 

   Za početak, trebalo bi da se "pohvalim" time da sam svoj blog zapustila. Davno...  A zajedno sa blogom, jednu sebi veoma važnu stvar u životu, pisanje. Iako sam višestrana osoba kada je u pitanju umetnost, i bar jedna uvek ostaje prisutna u svakom mom danu, pisanje je jedina za koju sam svesna koliko mi pomaže u teškim momentima. Ali, ne, ne u momentima kada sam u ljubavnim problemima, do guše prekrivena teretom učenja koji mi nabija škola, već u onim momentima kada želim, makar u najmanjoj javnosti, da iskažem svoje negodovanje prema strmoglavom putu na koji je čitav ovaj svet pošao.
   Sve ovo vreme svaljivala sam krivicu za to napuštanje na školu, vannastavne obaveze, kao i obaveze prema prijateljima, pa i samoj sebi. Kada bi me ljudi koji znaju za tu strast koju osećam prema književnosti, uopšte, upitali: "A šta bi s' pisanjem?", odgovor je bio uvek isti: "Pa... znaš kako to ide - škola, silne obaveze... Kad dođe raspust, nastaviću." Jednoličan i apsolutno neprihvatljiv kada je u pitanju neko ko bi jednoga dana želeo da možda bude poput sestara Bronte, Dž. Ostin, ili mnogih drugih poznatih novelistkinja!
   A onda je došao zimski raspust. Nismo ni primetili, već je i prošao. Doduše, kao što je opšte poznato, on je, može se tako reći, trajao čak i nešto duže od uobičajenog (okrivimo ovaj štrajk koji se vuče u nedogled za to). Ja nisam ni jedno, jedino slovo napisala. Sve do danas. Dok nisam napisala ovo "z" koje vidite na početku teksta.
 
 
 
    Ali, eto, na kraju, oni najdraži, oni prijatelji koji su uspeli da očiste prašinu sa te inspiracije koja je do današnjeg dana čekala, sklupčana u nekom kutku mog uma, nagovoriše me da prekinem sa izvlačenjem i negujem svoj talenat. A vreme koje ću posvetiti pisanju će pokazati koliko je toga nestalo, koliko novog se pojavilo, i kolika je zapravo volja i potreba jednog pisca da ispuni život pisanjem, pisanjem, pisanjem...

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu