My own, crazy world...

Ne znam...
2011/05/09,21:15

Ne znam.

   Izraz koji upotrebljavam bar pet puta u jednom danu. Ne znam...

   Zajedno sa izrazima: ne mogu, ne želim, ne, ne, ne...

   Ljudi ne podnose to. Prijatelji me ponekad ne podnose! Pokušavaju da me podignu iz tog blata neznanja, nemogućnosti, straha. Ali odustaju. Ne uspevaju. Jer kod mene sve počinje sa rečcom “ne”. Koliko god se trudila da se to ne dešava, da gledam svet sa vedrije strane. Koliko god lupala glavom o zid, koliko god puta krenula u boj sa svojim strahovima. Ništa se ne dešava. Ništa. Sve u mom životu ostaje isto – kao i uvek, sama sam, brinem o tuđem mišljenju više nego o svom sopstvenom, dozvoljavam da me valjaju po najgorim kaljugama jer ne znam kako da se suprotstavim ljudima.

    I tako, kroz život idem uvek identičnim, sumornim putevima uz gomilu pitanja za postaviti, odgovora koje nikada neću dobiti jer nikada nisam imala smelosti da ih zatražim.

   Samo jednom sam pokušala da učinim nešto. Učinila sam bar jedan korak. Bilo ih je stotinak, ali sam učinila bar jedan. No, ipak, nisam nastavila. Ali znam da mi je i taj jedan značio. Taj korak mi daje snage da i sad, kada je prošlo vreme, kada sam prešla bosa preko trnja, idem dalje. Nemam više očekivanja. Nemam nikakvih nada. Nemam vere. Ali imam želju! Ogromnu ŽELJU! Samo da postavim jedno pitanje. Da kažem nekoliko reči i da čujem bar jedan odgovor u svom životu.

   Činjenica da stalno ostajem nedorečena, da ništa ne radim od svog života zbog straha i trepeta, počela je da me polako, ali sigurno uništava. Da mi para utrobu, vadi poslednje kapi života iz mene. Stvarno ponekad osećam da imam i previše ljubavi da dam, a nemam kome! Niko ne prihvata tu ljubav... Ne želi ni da pokuša da je prihvati, a već će je odbaciti, kao kakvu staru krpu. Naravno, ima i ljudi koji je oberučke dočekaju, ali to nije taj tip ljudi. Ne... Možda i preterujem. Najverovatnije. Ali, takva sam. Ne mogu očekivati ni ja, a kamo li drugi ljudi da se samo tako, k’o grom iz vedra neba, promenim. Nekada poželim to od drugih ljudi, ali zapravo ih razumem kada kažu da “da su oni takvi, i da ne mogu ni zbog koga biti drugačiji”.

   I zato ne znam... ne znam više ništa.

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu